Krajnji elementi (TSS i TDS) u slatkovodnom akvariju
Pod krajnjim elementima u daljem tekstu TSS i TDS u suštini se odnosi na organske i neorganske materije koje preostanu ili se rastvore u akvarijumskoj vodi.
TSS se odnosi na ukupnu količinu čvrstog otpada ( nusprodukt metaboličkih procesa ), uginuli organizmi, delovi biljaka itd. odnsno elementi koji mogu biti fizički vidljivi i kao takvi zadržani u filter masi.
TDS se odnosi na zajedničku količinu svih organskih i neorganskih materija u vodi na molekularnom, jonizirajućem ili mikro-granularnom ( Koloidne Soli ) zadržanom obliku. Generalno gledano sve gore napisano odnosi se na čvrste elemente koji moraju biti toliko sitni da mogu da se propuste kroz filter masu veličine dva mikrometra i kao takvi da zadrže svoju formu koju su imali pre prolaska kroz filter.
Sveža voda po definiciji ne sadrži više od 1500 mg / l TDS. Poluslana voda sadrži 1500-5000 mg / l, i na kraju morska ( slana ) voda ima više od 5000 mg / l TDS. Mora se imati na umu da je mg / l u osnovi ekvivalentno milionitom delu (ppm), mora se uzeti u obzir i činjenica da ukupno izražen nivo od 1500 ppm u akvarijumu samo približna mera za sve tri kategorije.
TDS je usko povezan sa GH ( ukupna tvrdoća ) zato što kao i GH, i TDS sadrži kalcijum, magnezijum i druge "čvrste" minerale jona, ovi joni su zapravo u osnovi ono što mi merimo sa našim GH testovima. U osnovi čvrstoća vode ispravno se smatra za mnogo više od toga, i GH i KH može uticati na čvrstoću i TDS nivo, međutim suprotno to ne mora da važi. Akvarijumska voda može imati visok nivo TDS, ali nizak nivo GH i KH ( Jensen, 2009 ). TDS na primer sadrži natrijum ( soli ) jone, hemijske elemente itd. koje se ne ogledaju u GH.
TDS zapravo možemo definisati kao sve što je rastvoreno u vodi: hlor, hloramin, amonijak, fosfate, soli, tvrde minerale ( GH ), bikarbonate ( KH ) itd. Ovako gledano gotovo svaka materija koja se dodaje u vodu imaće svoj doprinos na povećanju TDS: riblja hrana, biljna đubriva, karbonatne supstance, različiti medikamenti, itd.
Uticaj TSS i suve materije na akvarijum i ribe
Kao što sama definicija ukazuje, samo filtriranje kroz akvarijski filter bi trebala da uklonit TSS, ali neće ukloniti TDS iz vode. U ubiljenim akvarijumima same biljke mogu imati koristi od njih, ali samo delimičnim promenama vode možemo smanivati nivo TDS koji se prirodnim procesima povećava unutar akvarijuma.
Visoke koncentracije TDS unutar akvarijumske vode rezultiraju smanjenjem vidljivosti, rezultira smanjenjem fotosinteze, kombinovanje otrovnih jedinjenja i teških metala, isto tako može dovesti i do povećanja temperature vode ( Jensen, 2009 ).
Ali najveći uticaj, i onaj koji obično nije očigledan u prvom momentu za akvaristu sve dok stvari ne izmaknu kontroli, je zapravo uticaj na ribe. Ribe čvrstih voda obično ovako klasificiramo ribe kao što su živorotke iz ciklidnih jezera, iz porodice atherinids, cyprinids ili catfish ovakve ribe mogu izdržati veći nivo TDS u odnosu na neke ribe koje klasificiramo kao ribe mekih voda. Primera radi TDS izmeren u jezero Tanganjika iznosi oko 400 ppm i ako to uporedimo sa gotovo nula ppm TDS u većini potoka u Amazonskim predelima imamo bolji uvid u to koliki je uticaj TDS na ribe.
Opšte poznata stvar je da riba živi u vodi njihova tela sadrže vodu, ribe na ćeliskom nivou razdvajaju ove dve vode, ali ćelije su polu-propusne, što znači da će ćelija dopustiti kretanje vode i neki ne-važni molekuli će proći ( proces osmoze ), ali će sprečiti prolazak većim ili napunjenim molekulima. Način na koji se kreće voda je u stvari određen razlikom u koncentracijama između dveju voda: voda veće koncentracije ( veće gustine ) će pokušati proći kroz vodu niže koncentracije ( manje gustine ) dok se ne izjednače. Ukoliko riba nije u mogućnosti iz nekog razloga kontrolisati ovaj prirodni proces, to bi ribu moglo vrlo brzo dovesti u stanje dehidriranosti ili eksplozije. Ali ribe su u stanju kontrolisati to kroz proces osmoregulacije, složeni tok hemiskih procesa. Voda koja se kreće unutar ribe i voda koja se kreće izvan tela verojatno će imati različit pH, tako da jedan niz procesa kontroliše funkciju regulacije pH vrednosti krvi kod riba ( Muha 2005 ). Oba ova procesa takođe utiču na sposobnost krvi da sprovodi kiseonik, iz toga proizilazi da to opet direktno utiče na mnoge druge funkcije, uključujući varenje, imunološki sistem, itd.
Bubrezi imaju ulogu prvenstveno da uklone višak vode, ali još jedna od funkcija je očuvanje i resorpcija osnovnih soli. Oba procesa imaju ulogu održavanja so / voda ravnoteže. Ova osmoregulacija telesnih tečnosti zahteva veliku količinu metaboličke energije. Tako visoki osmotski pritisak ( usled povišenog nivoa TDS izvan prirodnog opsega ribe ) rezultira preopterećenjem ribe sa viškom vode i izaziva povećan rad bubrega, dok je nizak osmotski pritisak ( usled sniženog nivoa TDS ispod prirodnog opsega ribe ) rezultiraće smanjenjem vode i samim time rasteretiti rad bubrga ( Evans, 2004 ).
TDS takođe ima uticaj na brzinu kretanja vode unutar ribe procesom osmoze. "Čista" voda će proći kroz riblje ćelije vrlo brzo, dok će se voda sa TDS kretati sporije. Ribe koriste svoje bubrege da izbace tu vodu napolje iz tela. Bubrezi kod riba koje žive u čvrstim vodoma ne moraju naporno da funkcionišu. Ribe mekih voda su evolucijom formirale svoje telo tako da žive u vodi koja se vrlo brzo kreće i kao takva lako izbacuje toksine. Mala tetra će izbaciti kroz urogenitalni trakt tri puta više tečnosti od svoje ukupne telesne težine svaki dan. Ukoliko je TDS u većem nivou, tada je sve to teže za ribe, tako da toksini ostaju duže u njenom telu i utiču na njihovu fiziologiju, uzrokuju stres, a to će neizbežno dovesti do kraćeg životnog veka u zavisnosti o vrsti. Takve ribe zapravo bivaju dehidrirane, i najviše ispaštaju bubrezi ( Geisler 1987 ).
TDS takođe direktno i značajno utiče na osmoregulaciju u škrgama. TDS uzrokuje promene u osmotskom pritisku i crvena krvna zrnca mogu da promene oblik. Niski osmotski pritisak će iscrpiti vodu iz crvenih krvnih zrnaca, zbog čega se propasti, a visoki osmotski pritisak će ih preplaviti sa vodom, što opet uzrokuje proširenje zrnca. Oba procesa ima će za rezultat ozbiljan uticaj na disanje.
Kako je moguće meriti TDS
GH je jedan od pokazatelja TDS, ali samo "čvrstih" mineralnih jona o tome je već pisano u tekstu. Merenje TDS-a je dostupno uz pomoć aparata koji se koristi za tu namenu, ali je takva investicija većini hobi akvarista skupa. Merenje provodljivosti električne struje takođe može biti jedan od načina merenja TDS-a.
Za akvariste koji se bave ovim iz hobija ukoliko su parametri vode bliski onima koji vladaju u prirodnom staništu riba tada možemo zanemariti ovo merenje. Ali TDS metar svakim danom sve više dobija na interesovanju, posebno kod onih akvarista koji shataju da je ovaj test pouzdaniji pokazatelj kvalitete vode nego GH i pH testovi.
Kako se nositi sa TDS
Delimična promena vode za većinu akvarista je dovoljno za neko vreme ali problem nastaje jer se TDS nagomilava sve više iz dana u dan. Svakodnevno povećanje TDS-a se odvija preko preko riblje hrane, biljnih preparata, medikamenata i preparata za hemisko tretiranje vode. Iz ovoga se može izvući zaključak da je potrebno obratiti pažnju da se voda ne tretira sa neophodnim preparatima više nego što je to neophodno. Naravno sve ovo postaje još važnije i mora se uzeti u obzir početna količina TDS jer ima slučajeva gde je nivo TDS u samom startu povišen.
dana 26.05.2013 20:04
dana 26.05.2013 21:54